Suspenzorni ligament kod konja: moje iskustvo s Lennyjevom postupnom šepavošću stražnjih nogu

Kada danas s drugim jahačima razgovaram o temi suspenzornog ligamenta kod konja, primjećujem koliko je prisutno nesigurnosti – baš kao što je dugo bio slučaj i sa mnom. Više od godinu i pol dana skupljam iskustva s ozljedom suspenzornog ligamenta koja prije nisam mogla ni zamisliti: prvo onaj nejasan osjećaj da nešto nije u redu, zatim duga potraga za dijagnozom i na kraju dug put povratka u rad. Lenny, moj danas četrnaestogodišnji kastrat, pritom je zahtijevao prilično puno strpljenja. Ovaj izvještaj pišem za sve koji se upravo nalaze na onoj točki na kojoj sam i ja tada bila.

Kako je sve počelo: Lenny odjednom više nije imao dobar zamah stražnjim nogama

Nije bilo nikakvog dramatičnog trenutka, nikakve ozljede na pašnjaku, nikakvog spoticanja na terenu. Ono podmuklo u svemu tome bilo je upravo to što se sve prikralo sasvim polako. U proljeće sam tijekom dresurnog rada prvo primijetila da Lenny stražnjim nogama više ne gazi dovoljno duboko ispod sebe. Potisak iz stražnjeg dijela, koji mi je kod njega bio dobro poznat, jednostavno je nestao. Pri prelasku u galop na lijevu stranu djelovao je ukočeno, gotovo kao da poskakuje, a prikupljanje, koje mu je prije išlo s lakoćom, vidno mu je predstavljalo napor.

U početku sam to pripisivala raznim stvarima: vlažnom i hladnom vremenu, napetim mišićima, možda sedlu. Moja trenerica jahanja bila je ta koja je u jednom trenutku rekla da bi to trebao pogledati veterinar – njoj je već dulje vrijeme upadalo u oči da se straga kreće neravnomjerno. Pravu šepavost doista nisam mogla prepoznati, a upravo to je, gledajući unatrag, tipično.

Što je zapravo oštećenje suspenzornog ligamenta kod konja – i zašto je dijagnoza trajala tako dugo

Prije bih samo otprilike mogla reći gdje se suspenzorni ligament uopće nalazi. Danas to znam prilično točno: suspenzorni ligament je snažna traka na stražnjoj strani cjevanice koja se niže dolje grana u dva kraka i veže za sezamske kosti. On pripada potpornom aparatu konjske noge i pri svakom koraku, kada noga dotakne tlo, preuzima veliki dio tereta. Može se zamisliti kao neka vrsta amortizera koji je stalno pod napetošću.

Kada se to područje preoptereti ili nastanu mala oštećenja vlakana, govorimo o oboljenju ili upali suspenzornog ligamenta. To se može dogoditi akutno, ali se na stražnjim nogama često razvija postupno tijekom tjedana i mjeseci. Upravo je u tome problem: dok je oštećenje na prednjim nogama često jasno vidljivo, polazište suspenzornog ligamenta na stražnjoj nozi smješteno je duboko i teško se može napipati. Jasna šepavost u početku često izostaje – umjesto toga samo se primjećuje pad performansi, da konj drugačije trči na krugu ili gubi polet na terenu. Tijekom svog istraživanja pročitala sam da oštećenja suspenzornog ligamenta na stražnjim nogama spadaju među dijagnoze koje se najčešće prekasno prepoznaju, a to se točno poklopilo i s našim iskustvom.

Moja se veterinarka zatim temeljito uhvatila u koštac s tim. Prvo je Lennyja lonžirala na tvrdoj i na mekoj podlozi te napravila testove fleksije. Na krugu na tvrdoj podlozi zaista se mogla naslutiti neravnomjernost straga. Kako bi suzila područje, primijenila je dijagnostičku anesteziju, odnosno redom je umrtvljivala pojedine dijelove noge da bi vidjela kada će se pokreti poboljšati. To je na kraju ukazalo na polazište suspenzornog ligamenta. Konačan nalaz donio je ultrazvuk na kojem sam i sama mogla vidjeti da struktura na zahvaćenom mjestu nije onoliko ravnomjerna koliko bi trebala biti. Koliko god taj trenutak bio neugodan – osjetila sam i olakšanje jer je ono što sam mjesecima slutila napokon dobilo ime.

Što smo sve promijenili – i zašto je hrana bila samo jedan element

Najvažnija spoznaja odmah na početku: ne postoji jedan čudotvorni lijek. Ono što je Lennyju pomoglo bio je zbroj mnogih stvari tijekom više mjeseci.

Na prvom mjestu bio je kontrolirani program kretanja koji je propisala moja veterinarka. Počeli smo s čistim vođenjem u hodu, na početku samo po nekoliko minuta, a zatim smo opterećenje sasvim polako i u jasnim koracima povećavali. To mi je strpljenje najteže palo – čovjek želi da stvari idu naprijed, ali upravo kod suspenzornog ligamenta svako prerano pojačavanje tempa može unazaditi proces oporavka. Kas, a kasnije i galop, vraćeni su tek nakon nekoliko tjedana, i to uvijek usklađeno s ultrazvučnim kontrolama.

Osim toga, pazili smo i na podlogu. Duboko i blatnjavo tlo posebno snažno opterećuje suspenzorni ligament, pa sam pri jahanju i lonžiranju vrlo pažljivo birala gdje radimo. S potkivačem sam razgovarala o potkovama; on je kopito prilagodio tako da se opterećena struktura rastereti. Uz to su, na preporuku veterinarke, odrađene i neke terapije udarnim valom te redovita fizikalna terapija jer se zbog višemjesečnog štednog držanja ukrutio i Lennyjev leđni dio.

I naravno, razmišljala sam o hranidbi. Htjela sam podržati tetive i vezivno tkivo iznutra, onoliko dobro koliko je to moguće.

Kada su u našu rutinu uvedeni nuvallo move Snacks

Čitajući o tetivama i ligamentima stalno sam nailazila na iste tvari, prije svega na MSM i kolagen. Poznanica iz moje štale, čija je kobila imala oštećenje tetive, preporučila mi je tada nuvallo move. Rekla je da je jedino što je kod nje djelovalo bilo nešto što je njezin konj uopće želio dobrovoljno pojesti.

Točno taj isti problem imala sam i ja. Prije toga već sam isprobala prah za zglobove, a Lenny bi ga dosljedno izdvajao – na kraju bi većina toga ostala na dnu hranilice, dok bi ostatak obroka čisto pojeo. Čak i kad sam ga sakrila u pola banane, gledao ga je prilično sumnjičavo. S proizvodom nuvallo move situacija je drugačija jer to nije prah, već Snack koji mu dajem izravno iz ruke. Nema vaganja, nema prašine i, iznad svega, nema više ostataka na dnu hranilice.

Ono što je za našu situaciju bilo važno: nuvallo move u dnevnoj porciji osigurava upravo one gradivne elemente koji se kod tetiva i ligamenata često spominju – MSM i kolagen, uz to glukozamin i hijaluronska kiselina. Lenny kao oko 600 kilograma težak kastrat dobiva sedam Snacks dnevno; za prosječnog konja od 500 kilograma preporučuje se šest. Osnova je bez pšenice i kukuruza, s lanenom pogačom, rižinim mekinjama i sjemenkama lana, što mi je kod prilično osjetljivog želuca odlično. A budući da je Lenny nakon rehabilitacije trebao ponovno na natjecanja, bilo mi je ključno to što su Snacks u skladu s ADMR-om i što se mogu koristiti bez karence.

S tjednima je hranidba postala fiksan, jednostavan ritual. Iskreno govoreći, ne mogu jasno razdvojiti koji je dio našeg programa imao kolik udio – cijeli taj put djelovao je zajednički. Ono što mogu reći jest: Lenny ponovno s veseljem pristupa radu i imam osjećaj da se danas kreće gipkije nego u najtežoj fazi. Ujutro više ne djeluje ukočeno.

Što bih danas savjetovala osobama s istom sumnjom

Kada me netko pita čiji se konj straga „nekako ne kreće dobro“, uvijek kažem isto: shvati to ozbiljno, čak i ako se ne vidi jasna šepavost, i neka veterinar to što prije pogleda. Što se oštećenje suspenzornog ligamenta ranije prepozna, to se ciljanije može reagirati. Dijagnoza i kontrolirani program kretanja bili su u našem slučaju presudni, a to nijedna nadopuna prehrani ne može zamijeniti.

Za mene su nuvallo move Snacks bili onaj element koji je olakšao svakodnevicu: jednostavna mogućnost da se tetive i vezivno tkivo svakodnevno iznutra podrže, bez svakodnevnog vaganja i bez ostataka u hranilici. Tko ima izbirljivog konja i traži takvu vrstu podrške, po mom ih mišljenju slobodno može isprobati – najbolje tijekom više mjeseci, jer brze rezultate ne treba očekivati ni od jedne nadopune prehrani. U svakom slučaju, Lenny i ja smo danas ponovno tamo gdje prije godinu i pol dana gotovo da i ne bih pomislila da ćemo biti: zajedno na natjecateljskom terenu.